Kada se na čovjekovu dušu navali kamen koji pritišće svom silinom svog nepobitnog postojanja, koji ne da čovjeku da još jednom udahne a da ne presvisne, kamen koji se zove bol, kamen koji se zove neprebol; postoje samo dva načina da se čovjek nosi s njim. Prvi je da mu se prepusti i polako umire pod njegovom težinom. Drugi je da načini dlijeto i da počne, silinom ljubavi prema nedostajućem biću, u njega da urezuje tugu, damar po damar srca, stvarajući spomen(ik) svoje ljubavi.

Poznavajući Nikolu i radeći s njim, bivajući svjedok nastanka Prijedorskog bukvara, prisustvujući transformaciji snage tuge, žalosti i nedostajanja u energiju riječi i knjige, ne imah drugog izbora nego da silinu neizrecivih emocija i ja istkam u riječ.

U maloj učionici od tek nekoliko kvadrata, zbile su se učeničke glavice pune tajnih misli, osjećanja i razmišljanja, a nasuprot njih sjedi grupa odraslih ljudi. Njihove misli su teške, bremenite, tuga ih je pritisla. Sjećanje. Praznina. Nedostajanje.

A onda su potekle riječi kao biseri. Ovdje smo u pomen imenu Nikolinom, a priča se o nekakvoj knjizi, o nekakvom Bukvaru. O istoriji. O kulturi. O čemu to više? Otkud to sve dolazi u ovom trenutku? Pogled na prazno mjesto u Nikolinoj školskoj klupi. Pa da! To je Nikola! Od njega je sve ovo poteklo. Od mladog bića koje je bilo već potpun čovjek. Od djeteta od kojeg su i odrasli mogli da uče. Od recitatora koji je i ozbiljne govornike mogao da opomene. Da! Od Nikole. Ništa manje i nije moglo od njega da potekne. Ni u šta veće i ljepše nije ni mogao da pređe. U knjigu. U vječnost.

Snagom djedove ljubavi i očinske i majčinske nezajažljive potrebe da čedo svoje zadrže u beskrajnom zagrljaju, bar u riječima, bar u priči, bar u stalnom sjećanju, kamen tuge dlijetom ljubavi isklesan je. U spomenik. U Bukvar. U Bukvar ljubavi.
U smrt ne vjerujem. Sin Boga Svemogućeg pobijedio je smrt. Satro. Uništio. Vaskrsao vječni život. U nedostajanje vjerujem. Nedostajanje do ponovnog susreta.