Uncategorized
Osnivajući Fondaciju, znali smo jedno sigurno – kraj ne postoji. Ljubav ne prestaje. Ne nestaje. Samo raste, grli jače i daje smisao svemu u ovom životu.
Nikola nas je naučio da je radost u davanju. Da je dobrota najveća kada se dijeli. I da su prijatelji porodica koju biramo.
Naše središte su djeca i mladi. Srce Fondacije kuca za njih, u njihovim učionicama, osmijesima, rukama koje se drže zajedno. Nismo mogli ni slutiti koliko će naša srca ostati vezana za njegovu školu, drugare, cijeli kolektiv. A onda smo, 6. marta 2025. godine, dobili potvrdu onoga što odavno osjećamo – ljubav ne poznaje kraj.
U njihovoj učionici, među starim klupama i novim snovima, u zagrljajima koji liječe, u pogledu koji govori više od riječi, rodila se ideja. Nikolini prijatelji, njihovi roditelji I razredna Biljana Tambić, odlučili su zasaditi japansku trešnju u školskom dvorištu.
Drvo koje će rasti visoko, baš kao i njihova ljubav. Drvo čiji će svaki cvijet biti osmijeh jednog djeteta, svaka grana uspomena, svaki list nježan podsjetnik da prijateljstvo traje. Da ono što je bilo lijepo nikada ne odlazi – samo nastavlja da živi u drugom obliku.
Japanska trešnja cvjeta kratko, ali raskošno. U tom cvatu je snaga – jer nije važno koliko nešto traje, već koliko svjetlosti ostavi za sobom. Nikola je ostavio svjetlost. Ostavio je drugare koji nepogrešivo osjećaju, koji znaju kako se ljubav čuva i kako se sjećanje slavi životom. Ostavio je i kolektiv koji razumije da je snaga zajedništva neprocjenjiva.
Drvo neće stajati bilo gdje. Njegovi drugari zasadili su ga nasuprot lokacije gdje će biti izgrađena učionica na otvorenom – Barošica. Kao da su znali gdje mu je mjesto. Da bude simbol rasta, da se grane šire i čuvaju djecu koja će tu učiti, maštati, stvarati. Da podsjeti svakoga ko prođe da je ljubav najjača kada se dijeli i da ništa iskreno nikada ne nestaje. Da ponosno bdije nad prostorom stvorenim za buduće generacije, kao tihi čuvar znanja, prijateljstva i uspomena.
Ovo nije priča o gubitku. Ovo je priča o ljudima koji znaju voljeti. O dječjim rukama koje sade drvo prijateljstva. O osmijesima koji tugu pretvaraju u snagu. O onima koji ne dopuštaju da išta lijepo prestane – jer dok god postoji ljubav, sve ostaje.
Od djece treba učiti. U njihovoj jednostavnosti je sva mudrost svijeta. U njihovim srcima je snaga koju često zaboravljamo. Oni nas uče kako se voli iskreno, kako se daje bez računice, kako se tuga pretvara u svjetlost. Kako je to lijepo rekla nama beskrajno bliska i važna osoba, Radmila Brkić:
„Bolji su od nas.“
Učinili su da Nikola ne bude zaboravljen. Da živi u svakom cvijetu koji procvjeta, u svakom listu koji zaigra na vjetru, u svakom zagrljaju njegovih drugara. U sjenama koje će trešnja bacati na Barošicu, u svakom osmijehu djece koja će tu učiti i sanjati. U svemu što raste, što se dijeli i što zauvijek ostaje. ❤️
VII 2, najbolji ste! ❤️
Njegujući kulturu zahvalnosti, ovaj put hvala dragoj Zorani Mirković, našem anđelu čuvaru i njenim kolegama iz preduzeća Komunalne usluge a.d. Prijedor
