Uncategorized
Krajem 2024. godine, u prepunoj sali Pozorišta “Prijedor”, najavili smo rad Fondacije “Nikola Baroš”.
Bila je to veče ispunjena emocijama, uspomenama i jednom posebnom knjigom – “Prijedorskim bukvarom”, autorskim radom Nikolinog dede Zorana Stanića.
Ova jedinstvena knjiga o Prijedoru donosi 150 pojmova koji oslikavaju dušu grada – od istorije i geografije do kulture, umjetnosti i sporta. Njen nastanak krije posebnu priču. Nikola je, znatiželjan i ponosan na svoj grad, jednom primijetio da u školskim udžbenicima nema dovoljno podataka o njegovom rodnom kraju. Deda je odlučio da to promijeni. Strpljivo je sakupljao priče, činjenice i znamenitosti, stvarajući knjigu koja će ostati trajni trag ljubavi i predanosti.
Bila je to veče ispunjena emocijama, uspomenama i jednom posebnom knjigom – “Prijedorskim bukvarom”, autorskim radom Nikolinog dede Zorana Stanića.
Ova jedinstvena knjiga o Prijedoru donosi 150 pojmova koji oslikavaju dušu grada – od istorije i geografije do kulture, umjetnosti i sporta. Njen nastanak krije posebnu priču. Nikola je, znatiželjan i ponosan na svoj grad, jednom primijetio da u školskim udžbenicima nema dovoljno podataka o njegovom rodnom kraju. Deda je odlučio da to promijeni. Strpljivo je sakupljao priče, činjenice i znamenitosti, stvarajući knjigu koja će ostati trajni trag ljubavi i predanosti.
Nažalost, Nikola nije dočekao da vidi završeni Bukvar. Ali sigurno ga sada lista na nekom ljepšem mjestu, čitajući posvetu na prvoj stranici – napisanu baš za njega i njegove drugare.
Poseban trenutak bila je posjeta Nikolinom razredu, odjeljenju VII/2. Njegovi drugari i nastavnici dobili su Bukvar sa personalizovanom posvetom, u znak zahvalnosti što su Nikolin svijet ispunjavali radošću i prijateljstvom.
Ali priča ovdje ne staje. Njegov deda, Zoran Stanić poklonio je cijeli tiraž Fondaciji, kako bi sredstva prikupljena njegovom prodajom pomogla izgradnju Barošice – mjesta koje će nositi Nikolin duh i biti simbol ljubavi, znanja i zajedništva.
Zahvaljujući donacijama, svaki pojedinačni darodavac dobio je primjerak Bukvara i Bojanke, dok su sindikalne organizacije koje su podržale Fondaciju dodale ove knjige u dječije novogodišnje paketiće.
Na taj način, Nikolina želja da se o njegovom Prijedoru zna više nastavlja da živi – u rukama djece, u pričama koje se prenose i u srcima svih koji su dio ove priče.
I baš kada smo pomislili da emocije ne mogu biti snažnije, divna bibliotekarka Milena ponovo je osvojila naša srca. Sve što osjećamo pretočila je u poklon, biser, u pismo Nikoli – riječima koje će zauvijek svijetliti, baš poput njega. ❤️
Kada se na čovjekovu dušu navali kamen koji pritišće svom silinom svog nepobitnog postojanja, koji ne da čovjeku da još jednom udahne a da ne presvisne, kamen koji se zove bol, kamen koji se zove neprebol; postoje samo dva načina da se čovjek nosi s njim. Prvi je da mu se prepusti i polako umire pod njegovom težinom. Drugi je da načini dlijeto i da počne, silinom ljubavi prema nedostajućem biću, u njega da urezuje tugu, damar po damar srca, stvarajući spomen(ik) svoje ljubavi.
Poznavajući Nikolu i radeći s njim, bivajući svjedok nastanka Prijedorskog bukvara, prisustvujući transformaciji snage tuge, žalosti i nedostajanja u energiju riječi i knjige, ne imah drugog izbora nego da silinu neizrecivih emocija i ja istkam u riječ.
U maloj učionici od tek nekoliko kvadrata, zbile su se učeničke glavice pune tajnih misli, osjećanja i razmišljanja, a nasuprot njih sjedi grupa odraslih ljudi. Njihove misli su teške, bremenite, tuga ih je pritisla. Sjećanje. Praznina. Nedostajanje.
A onda su potekle riječi kao biseri. Ovdje smo u pomen imenu Nikolinom, a priča se o nekakvoj knjizi, o nekakvom Bukvaru. O istoriji. O kulturi. O čemu to više? Otkud to sve dolazi u ovom trenutku? Pogled na prazno mjesto u Nikolinoj školskoj klupi. Pa da! To je Nikola! Od njega je sve ovo poteklo. Od mladog bića koje je bilo već potpun čovjek. Od djeteta od kojeg su i odrasli mogli da uče. Od recitatora koji je i ozbiljne govornike mogao da opomene. Da! Od Nikole. Ništa manje i nije moglo od njega da potekne. Ni u šta veće i ljepše nije ni mogao da pređe. U knjigu. U vječnost.
Snagom djedove ljubavi i očinske i majčinske nezajažljive potrebe da čedo svoje zadrže u beskrajnom zagrljaju, bar u riječima, bar u priči, bar u stalnom sjećanju, kamen tuge dlijetom ljubavi isklesan je. U spomenik. U Bukvar. U Bukvar ljubavi.
U smrt ne vjerujem. Sin Boga Svemogućeg pobijedio je smrt. Satro. Uništio. Vaskrsao vječni život. U nedostajanje vjerujem. Nedostajanje do ponovnog susreta.
MILENA ANĐIĆ
Bibliotekar OŠ „Dositej Obradović" Novembar 2024.Kada se na čovjekovu dušu navali kamen koji pritišće svom silinom svog nepobitnog postojanja, koji ne da čovjeku da još jednom udahne a da ne presvisne, kamen koji se zove bol, kamen koji se zove neprebol; postoje samo dva načina da se čovjek nosi s njim. Prvi je da mu se prepusti i polako umire pod njegovom težinom. Drugi je da načini dlijeto i da počne, silinom ljubavi prema nedostajućem biću, u njega da urezuje tugu, damar po damar srca, stvarajući spomen(ik) svoje ljubavi.
Poznavajući Nikolu i radeći s njim, bivajući svjedok nastanka Prijedorskog bukvara, prisustvujući transformaciji snage tuge, žalosti i nedostajanja u energiju riječi i knjige, ne imah drugog izbora nego da silinu neizrecivih emocija i ja istkam u riječ.
U maloj učionici od tek nekoliko kvadrata, zbile su se učeničke glavice pune tajnih misli, osjećanja i razmišljanja, a nasuprot njih sjedi grupa odraslih ljudi. Njihove misli su teške, bremenite, tuga ih je pritisla. Sjećanje. Praznina. Nedostajanje.
A onda su potekle riječi kao biseri. Ovdje smo u pomen imenu Nikolinom, a priča se o nekakvoj knjizi, o nekakvom Bukvaru. O istoriji. O kulturi. O čemu to više? Otkud to sve dolazi u ovom trenutku? Pogled na prazno mjesto u Nikolinoj školskoj klupi. Pa da! To je Nikola! Od njega je sve ovo poteklo. Od mladog bića koje je bilo već potpun čovjek. Od djeteta od kojeg su i odrasli mogli da uče. Od recitatora koji je i ozbiljne govornike mogao da opomene. Da! Od Nikole. Ništa manje i nije moglo od njega da potekne. Ni u šta veće i ljepše nije ni mogao da pređe. U knjigu. U vječnost.
Snagom djedove ljubavi i očinske i majčinske nezajažljive potrebe da čedo svoje zadrže u beskrajnom zagrljaju, bar u riječima, bar u priči, bar u stalnom sjećanju, kamen tuge dlijetom ljubavi isklesan je. U spomenik. U Bukvar. U Bukvar ljubavi.
U smrt ne vjerujem. Sin Boga Svemogućeg pobijedio je smrt. Satro. Uništio. Vaskrsao vječni život. U nedostajanje vjerujem. Nedostajanje do ponovnog susreta.
